Zakletva (kratka priča)
Nigde ne izlazim, sem
do prodavnice i pošte. Na putu shvatim da sam najstariji i da nikog ne zanima
otupeo um i svenulo telo. Na kasi samo, dobar dan i hvala lepo. Sa onima što
prodaju meso mogao bih da prozborim koju, ali ne prodaju pileće šije, a za
drugo i nemam. Šije prodaju u nekoj prodavnici na periferiji, ali ja ne mogu da
odem do tamo. Niko mi ne ulazi u kuću, sem komšije preko. A, i on dođe jednom
mesečno kada mu zatreba nešto od alata. Više vremena provedem na terasi tražeći
alat, nego sa njim u priči. Samo televizor i ja. Kada bi barem lopov ušao u
stan i pokušao nešto da ukrade. Ovoga mi krsta, ne bih ga prijavio, samo kada
bih sa njim koju prozborio.
Neko zvoni. Da li je moguće da
neko meni zvoni?
- Dobar dan, ja sam inspektor
Todorović, ako može par pitanja?
- Hajde uđite, uđite... hoćete
li kafu ili rakiju?
- Zahvaljujem, ali žurim.
I tebi nije do razgovora sa
mnom...
- Gospodine, da li je ovo vaša
knjiga?
- Čekajte da uzmem naočare ...
sve knjige sam potpisao dok sam još bio živ... Sveto Pismo ... Đura Daničić ...
jeste to je moja knjiga, a otkud ona kod vas?
- Uhvatili smo lopova na delu i
u rutinskom pretresu stana pronašli smo dosta vrednih knjiga. Dok sam ulazio u
njegov stan fotografski sam zapamtio vaše ima sa vrata i kada sam video isto ime
na knjizi, pomislio sam da ste to možda vi.
- Hoćete da kažete da lopov
živi u ovoj zgradi?
- Da, da, vrata naspram vaših.
Došao sam da mi potvrdite da je ovo vaša knjiga.
- Jeste to je moja knjiga, a
... evo sada sam se setio da sam komšiji pozajmio knjigu pre mesec dana.
- Gospodine, moram još jednom
da vas pitam da li ste sigurni?
- Siguran sam. Star sam ali
još uvek me pamćenje služi.
A, znam i šta sam se onomad
pred krstom zakleo.