www.ilegalac.com

Pismo pradedi

Čuo sam da je baba Stana, koja živi u trećoj kući od kuće gde mi je baba rođena, na umoru. Krenuo sam da se oprostim od babe i iskoristim priliku da prenesem poruke ljudima na onom svetu. Tu privilegiju imaju samo oni koje samrtnik pozove, ali osećam da mi neće zameriti na toj slobodi, barem zbog onih, kojima želim da se obratim.

            Autobus produžava glavnim drumom, a meni ostaje da puteljcima koji vode okrajcima livada, njiva i šljivaka preprečim do Stanine kuće. Baš ovim puteljcima me nekada davno moja baba vodila, kada smo obilazili njen rod. Kad god bi se odmarali, baba je pokazivala rukom na parcelu koja je nekada bila njena. Povremeno bi savijala šaku u zglobu, ne bi li mi što bolje dočarala da se iza brežuljka nalazi parcela, gde je donosila radnicima testije sa vodom i surutkom ili kotarice natežale od čorbaluka sa varivom. Tada sam mislio da me ovuda baba vodi, samo radi prečice, ali sam u dvadesetim shvatio da me baba vodila malo okolo, sa ciljem da mi prenese sećanja. Za mnoge stvari je govorila, oteto - prokleto, ali za ovu nije, jer kako je sama pričala, ne treba bacati prokletinju na ceo narod, jer je najveći greh prokleti poštenog čoveka. Bila je pri zdravoj pameti kada je slušala demokratska obećanja, ali je na pomen zemlje samo odmanjivala rukom sa rečima : ’ I ovi prave prečice, kao i oni nekada ’. Tako i ja danas ove puteljke kojima idem, svesno zovem prečicom, znajući da je malo dalje nego glavnim drumom.

            Polako koračam, napredujem u mislima i Staninoj kući. Smišljam što kraću poruku, kako ne bih zamorio Stanu. Babin otac je bio predratni gazda, kako su me u školi učili, a u selu bi za njega rekli samo, domaćin. Generacijama unazad uspešno je vođeno domaćinstvo, ali dolaskom komunizma država je procenila da je on slab domaćin, sebe proglasila boljim i zakonom jačeg do danas upravlja najvećim delom imovine. Kažu da je za vreme sezone radova po tridesetak ljudi čekalo ispred kapije, a on odabirao one koji mu se učine najboljim za posao. Da mu nabrojim njegove njive, koje je Morava ove godine poplavila ? On zna da to Morava stalno plavi i zanima ga samo da li je vraćeno. Rećiću mu da ovog puta verujem u obećanja, a na njemu je da poveruje praunuku.

            Dolazim do dobro poznatog dvorišta, kereći lavež najavljuje posetu, a mene obuzima osećaj sreće u ovako žalosnom trenutku. Raduje me da ima ko da hrani kera, jer je to siguran znak da ognjište ostaje i posle baba Stane.

            Čim me Stanina snaja najavila, ušao sam u malenu sobicu gde je baba od vajkada obitavala. Vidi se da je i ovog proleća soba okrečena, a na prostirkama po patosu nigde ljuščice niti zrnce od strugotine. Bubnjara je žicom išmirglana, a čunkovi prefarbani srebrnom farbom, koju na selu oduvek zovu bronza. Ubledelo Stanino lice i bela kosa stapaju se sa jastukom, a ruke sa belim resama na crvenom ćilimu. Da me njena snaja nije predstavila, morao bih da joj objašnjavam čiji sam, ali ovako me baba, na izgled nemoćna preduhitri :

            - Nemoj da se zdravimo, sedi Stojane, ete ti tu tronoška. Zaokruglio si se, jedva sam te poznala.

            - Priznajem jesam se malo ugojio ...

            - Nisi se ugojio, ti si se zaokruglio. ’ Oće li ta svadba skoro, da baba ustane i zaigra ? Ako neće da mrem.

            - Nadam se da hoće.

            - A kakva je devojka ? Odakle je.

            - Od Čačka je. Mogu da ti kažem da je smerna, razumna, umešna i razborita.

            - Lepo, sad ’ mogu da mrem.

            - Ma kakvi baba, ustaćeš ti. Vidim ja kako ti gromko i bistro zboriš.

            - Jedino glas od mene, ostalo je sve uvenulo. Imaš li šta da poručiš onima gore ?

            - Ma jok, dobro si ti baba.

            - Pričaj da ne dolaziš dva puta.

            Bilo kakvo snebivanje ne vodi nikuda, jer me je baba pročitala čim sam kročio na ponjavu.

            - Hteo bih da prenesem nešto mom pradedi. Rekni mu da danas neki drugi domaćini, biraju radnike za radove na njegovoj imovini, a radnici više ne stoje pred kapijom, već čekaju na birou. Rekni mu još, da se iskreno nadam da će se to ubrzo ispraviti.

            - Samo to ?

            - Sve drugo zna.

            - Ovo sam i ja mogla da mu kažem, ali se ne nadam da će se to ispraviti. Ali ako ti tako veliš, reknuću mu. Tvojoj babi ću da reknem da si se oženio i da imaš porod.

            - Ali ... kako da lažem babu ?

            - Ja ću da reknem, a ti gledaj šta ćeš i kako ćeš.

            - Ali baba Stano ...

            - Završili smo, nema govora više, ostaj mi zdravo i dobro.

 

 


ritam naših koraka (odlomak iz romana Ilegalac)

Njega očigledno ništa nije sprečilo, da me posle tri dana zovne, a ni mene da ponovo u sivom renou, prebacim pojas radi fore. Vrata mi je otvorio kod Rudarsko Geološkog fakulteta, a zaključao u jednoj uličici, na Trošarini. Ne znam koliko je bilo sati, ali je bilo tik pred paljenje uličnog osvetljenja. Drvoredi kestenja ograničavali su vidik, samo na tri kuće ispred nas. Nenaviknuta na štikle, povremeno sam ispadala iz ritma naših koraka. Došli smo do jedne table na ogradi, na kojoj je pisalo samo: ’Dugme’. Širom otvorena kapija, tepih preko stepenica, koje su bile sastavni deo kuće iz tridesetih godina ovog veka, odagnale su moju prvu pomisao, da je tu smeštena neka radnja za presvlačenje dugmadi. Fenjer iznad ulaznih vrata, obasjavao je izborano lice čoveka u sakou, boje terakote.

            - Dobro veče, gospodo.

            - Dobro veče, rezervisao sam jedan sto na ime Milenković, ako biste mogli neko mesto gde ...

            - Kako da ne, draga gospodo, za vas ima jedno mesto gde zvuci klavira neće remetiti vaše reči, a ako vam slučajno ponestanu reči, možete bez bojazni uključiti i druga čula za uživanje.

            Blagoglagoljivi gospodin, rukom nam je pokazao na sto i poželeo ugodne trenutke. Dok smo prilazili stolu, videla sam kako podiže slušalicu, sa rečima, ’restoran dugme’. Shvatila sam zašto taj čovek, nije imao nikakav blok u ruci, sve je imao u glavi, srcu i godinama provedenih u kafani. Klavir? Ah, sad mi je jasna Vladimirova rečenica, da ne primaju goste u patikama. Pred nama je bila prostrana sala u čijem centru je očigledno podijum za igru. Po preporuci domaćina, koračali smo po škripavom, čamovom patosu, u pravcu sobice, bez vrata i kreveta. Dve sveće na malom stolu, dve stolice, starinska komoda sa ogledalom, bio je čitav inventar sobe, koja je nekada bila devojačka, po rečima mog sagovornika. Pred nama je bila knjižica sa četiri lista, ukoričena kao starinska Biblija. Knjižicu smo prelistali, želje u vidu boce belog vina usaglasili i konobaru saopštili. Konobar je vino doneo i sveće upalio. Sa pričama smo se naizmenično dopunjavali, jedno drugom sa pitanjima upadali, kao stari znanci, a u pauzama vinom grla vlažili. Imali smo pogled na celu salu, ali nikog nismo videli ni čuli, sem klavira povremeno, kada bi pijanista ušao u završnicu neke džez improvizacije. Mi nismo gledali na časovnik, da bismo preklapanje kazaljki proglasili, da neko misli na nas, mi smo mislili jedno na drugo i preklapali poglede. Ceh je platio, napojnicu ostavio, nakon poslednje čaše što smo ispili i nogama nehotice dodirnuli. Na izlazu nas je ispratio čovek u sakou boje terakote.

            - Laku noć gospodo, iskreno se nadamo da ste večeras uživali, a mi svojom uslugom, barem delić doprineli.

            - Uživali smo svim čulima.

            Ni sama ne znam kako mi se to otelo, na izlaznim vratima, ali znam da ništa nisam slagala. Ne znam, da li sam na štikle, naprasno navikla, ali iz ritma naših koraka nisam ispadala. Na pojas radi fore, sam skroz zaboravila. Te noći ništa nisam mislila, samo sam zaspala.

 


sajberprinceza (odlomak iz romana 'ilegalac')

- Tata, ‘oćemo i sutra da igramo Srbopoli?

           - Naravno.

           - Tata, tata, moram nešto da ti kažem ...

           - Kaži dušo.

           - ‘Oćeš da ćutiš?

           - Naravno, reci slobodno.

           - Mama je rekla da osniva o šore kompaniju, iiii rekla je da ne vredi više da plaćaš carinke ... sad više nećeš da znaš odakle uvozi rezervne delove ... ti ćeš da pereš sudoveee i mene ćeš da kupaaššš uuu.

           - Znam ja tvoju mamu, nema od toga ništa, saznaću ja od nje u krevetu. Hajde na spavanje.

           - Tata, ne znaš meneee, mama me je nagovorila da joj prodam sve akcije gradskog prevoza. Tata, ispričaj mi neku bajku.

           - Neka ti mama onda priča.

           - Hoću da mi ti pričaš.

           - Nema šanse.

           - Ako tebi prodam akcije, ‘oćeš da mi pričaš bajku?

           - Onda Hoću ... bila jednom, jedna Nebesko Plava Zemlja...

           - Aaa, zašto se tako zove?

           - Polako dušo, sve ću da ti ispričam. Svake godine u leto, celu zemlju su prekrivale šljive kao nebo plave. U zemlji su se stalno menjali vladari, a narod je svima verovao. Narod je na kraju počeo da veruje, kako šljive padaju sa neba, te ih proglasi za božanstvo i nikada ih više nije kupio, niti rakiju pravio.

           - Tata, tata, videla sam kako rakija beži u onu veliku rupu, što ste ti i čika Dragan kopali ... aaa ti si mi rekao da tamo živi drekavac ... tata, tata, aa šta ako drekavac pojede rakiju?

           - Neće zlato, drekavac čuva rakiju. Rekli smo da o rakiji ne pričamo kod kuće, to je naša tajna. Moram da te upozorim da čuvaš našu tajnu, ako ne budeš čuvala više neću da ti pričam bajke. Obećavaš?

           - Obećavam ... pričaj mi.

           - Pošto je narod počeo da veruje kako šljive padaju sa neba, susedi ga prozvaše Nebeski narod. U toj zemlji živela je jedna princeza, koja je koristila monitor umesto ogledala ...

           - Tata, tata, nemoj da me lažeš, ja kad uključim kompjuter ... ne mogu da se vidim na monitoru.

           - Dušo, zar misliš da te tata laže? Ne bih ja tebe nikada slagao. Ona nikada nije uključivala kompjuter i uvek je mogla da se ogleda.

           - Dobro, verujem ti. Aaa da li je ona imala palatu.

           - Imala je jednu odaju u palati.

           - Ihhh samo jednu. Aaa, da li je bila lepa?

           - Sve su princeze lepe.

           - Aaa, da li je imala princa?

           - Eh, dušo tužna je to priča ... kada je došlo vreme za udaju, kralj je razglasio po celom kraljevstvu o nameri svoje princeze. Nije puno prošlo i održan je turnir, na kom su prisustvovali svi prinčevi, koji su se nadmetali u različitim disciplinama, poput bacanja kompjutera sa ramena, nadvlačenje mrežnog kabla i pretraživanje interneta. Princeza je pružila ruku pobedniku u pretraživanju interneta, jer princ, sa takvim poznavanjem jedne retke veštine, bio je prava retkost u Nebesko Plavoj Zemlji. O takvom princu je oduvek sanjala. Kralj je bio mudar čovek i znajući princezina interesovanja, posavetovao je, da se uda za pobednika u bacanju kompjutera sa ramena, jer su mu delovali kao srodne duše, što je ulivalo veliku nadu u stabillnost budućeg braka, a to je bilo od velikog značaja za opstanak kraljevstva. Princeza nije pridavala pažnju kraljevim savetima i dala je svoju ruku, Sajberprincu, kog je ona izabrala. Krenulo je opštenarodno veselje. Po crkvama su počela da zvone zvona, kako obična tako i elektronska. Narod je počeo da udara u bakrače, klepetala, doboše i da štipa svinje.

           - Tata, a zašto su štipali svinje?

           - Vidiš dušo, u davna vremena nije bilo telefona i televizije. Kada bi se nešto važno dogodilo, morala je da se napravi što veća buka, kako bi narod znao da se nešto dogodilo. Kada se svinja štipa ona dosta skiči i daleko se čuje.

           - Zar nisu imali telefon?

           - Nemaju svi telefon. Hajde kaži, gde si kod tvog dede na selu videla telefon?

           - Nisam videla.

           - Je l’ se sećaš kad tvoj deda ode na brdo i počne da doziva dedu Milutina?

           - Ahaa.

           - Idemo dalje ... Kako dolikuje običajima, kralj je u miraz mladencima dodelio jedno vojvodstvo, koje su nazvali Sajbervojvodstvo, kojim će zajedno, dugo i bezbrižno vladati.

           - To nije tužna priča, opet me lažeš.

           - Još nisi zaspala? Rekao sam ti da te ne lažem, priča još nije gotova. Sajbervojvodstvo je bilo najsiromašnije u celom kraljevstvu i imali su samo jedan kompjuter, koji je trebao da im pomogne u vladanju vojvodstvom. Princ je odmah hteo da zavede red u već posrnulom vojvodstvu, ali princeza nije dozvoljavala da se uključi kompjuter, jer joj je monitor trebao za ogledanje. Bezuspešno je princ molio princezu da mu učini to zarad njihove ljubavi, ali ona je uvek odgovarala da se nije udala za njega zbog ljubavi, nego zbog titule, jer je oduvek želela da bude Sajberprinceza, a ne samo princeza. Sajberprinc skrhan bolom, princezu je napustio, nikada više nije na turnirima svoje veštine pokazivao, već se povukao u svoj sajberzamak, gde je živeo srećno do kraja života. Princeza nije htela ponovo da se udaje, već je počela sama da vlada Sajbervojvodstvom uz pomoć dva savetnika i jednog odreda vojnika, koje je povremeno pozajmljivala od kralja. Sajberprinceza je postala pohlepna i počela da rukovodi kraljevskim odredom. Vojnici zakleti na vernost kralju, odbili su pokornost Sajberprincezi, koja je ostala da vlada Sajbervojvodstvom, sama sa svoja dva savetnika, koji su morali da je slušaju. Posle nekoliko godina bezuspešne vladavine, Sajberprinceza je odlučila da uključi kompjuter...

           Dobro je da si zaspala, jer bih morao da te lažem, a to najmanje želim.
 
podeli odlomak na svom FB profilu

 

podeli odlomak na Twitter-u   


buđenje (odlomak iz romana 'ilegalac')

Prvim udisajem postajem svestan da se budim pribijen uz njene grudi. Čujem srce, belina mi udara u oči, izdižem glavu, kosa joj pokriva lice, vidim samo deo nosa, očne kapke i čelo. Blizu devet je, a kazaljka za zvonjavu je na deset. Slušam tiho disanje i dok lovim raštrkane predmete po desnoj polovini sobe, preslišavam se šta mi to izaziva osećaj neke manjkavosti. Ništa mi ne smeta, ali imam utisak da mi nešto fali. Nisam gladan, nemam veliki nagon na pišanje, napolju je mirno, pored mene leži mirišljava plavuša. Okrećem se lagano ka njenim grudima u nameri da zaboravim šta mi fali ovog jutra. Kada sam se budio sam, nešto mi je falilo, kada se budim u mirisu njene kože, opet mi nešto fali. Živote, kako zbunjuješ svog podstanara. Zbunjenost kratko traje. Fali mi pitanje koje sam postavljao, kada sam se budio pored devojaka: proveli smo noć zajedno, a šta sada? Pitanje je izostalo, a sve vreme mi je falio izostanak pitanja. Živote, kada bi samo znao koliko si usrećio svog podstanara.

podeli odlomak na svom FB profilu

podeli odlomak na Twitter-u   


susret (odlomak iz romana 'ovo nije kamuflaža')

Mrak je udavio dan i dozvolio reklamama da pokažu rasipništvo grada. Pomešano svetlo zbunjuje mi čula. Ne čujem fontanu koja je na deset koraka od mene, ali je vidim, kao da je na tri. Zarobljena sam u svetlu i batu nervoznih koraka na pločniku ispred Bilet Servisa. Dva poluskupljena stopala čekaju znak iz glave da krenu dalje. Glava čeka znak od oka. Oko čeka njega. Šta ako moja stopala krenu nekontrolisano da igraju školice? Onda bih morala da bacim kredu koju nemam. Pojavio se. Pozdrav bez stiska ruke i krećemo dalje. Pričamo o mom privikavanju na novi stan. Meni prija što ga vidim, a možemo i da pričamo o alarmima, ne smeta mi. Ne znam gde smo krenuli, samo znam da koračamo po pločniku i polako presecamo osvetljene izloge. Zastajemo ispred neke galerije, gde mi džentlmenski rukom i polukorakom u stranu, pokazuje da uđem. Pisak senzora na ulazu nije dozvolio nadolazećoj jezi da se ustoliči u mom telu. Bitno je da sam je napokon osetila. Mrdalice na postoljima i zidovima, zbog svog karaktera mame osmehe u radoznalim ljudima. Iz daleka se vidi da nema vulgarnosti, čista erotika. Bez reči prilazimo prvoj mrdalici, koju neko već pokreće. Devojka momku cepa košulju, a on zabacuje glavu. To samo može da ispadne u vidu postera iz dvadeset godina starog časopisa. Krećemo ka drugoj mrdalici, na kojoj su dvoje okrenuti jedno prema drugom i drže se za ruke. Pogledom se usaglašavamo da on pomeri mrdalicu. Pokret njegove ruke izaziva širenje njihovih ruku, a tela im se približavaju sasvim dovoljno da im se usne spoje. Stojimo nepomično, zatečeni prizorom. Gurkam ga i tiho kažem, da mnogo traje poljubac. Podiže veđe i potvrđuje. U slabo osvetljenom uglu čami mrdalica kojoj ne mogu da predvidim pokret. Prilazimo do postolja, svetlo ispod mrdalice prolazi kroz žice i obasjava nam lica. Upirem pogled ka mrdalici, koju pokrećem i čekam šta će da se desi. Osećam njegove prste u kosi i pogled na mom licu. Desio se neočekivano, pored mrdalice na kojoj momak stavlja devojci ruku u kosu, naš prvi poljubac.
Ovog puta nisam prigovarala da poljubac dugo traje.

podeli odlomak na svom FB profilu

podeli odlomak na Twitter-u   


penzija (odlomak iz romana 'ovo nije kamuflaža')

Penzija je najveća varka savremenog doba. U kapitalizmu radiš kao konj da bi kasnije imao za elementarni život. Štediš kao mrav da bi mogao da uživaš u elementarnom životu. Međutim, to što si uštedeo daćeš sve na lekove, jer si na kraju toliko izraubovan da te samo puna šaka pilula može održavati u elementarnom stanju, a uživanje ćeš pripisati zabludi koju je svesno lansirao sistem, protiv koga si usled istrošenosti nesposoban da se boriš. Socijalizam je imao malo skriveniju varku. Radio si kao konj, nisi mogao ništa da uštediš, ali si imao zagarantovanu besplatnu šaku pilula, što bi se na kraju svelo na isto. Narod je poznat po tome što ne voli skriveno i okultno, te je krenuo iz socijalizma u kapitalizam i zapao u tranziciju, koja ne podrazumeva zagarantovanu šaku lekova. Ja sam u boljem položaju od ostalih penzionera, jer sam uštedeo za elementarni život i lekove, a nisam toliko izraubovan, jer sam sam sebe penzionisao pre vremena. Morao sam, jer je ostala samo još jedna fabrika u Srbiji koja nije privatizovana. Kada bude i ona privatizovana više se neće moći kupovati stanovi bez utvrđenog novčanog porekla. Ja sam požurio i kupio dva komada. Kada sam ih već kupio, rešio sam da odem u penziju, jer u manjem mogu da živim, a od rente većeg da živim. Da me nije primorala ova nesrećna okolnost i ja bih se stopio sa ostalim penzionerima. Međutim, dovoljno sam radio da me muči zajednička boljka, koja se zove, navika. Pri odlasku u penziju obavezno kupiš novi sat, jer se na starom skala zaglavila, ali i u mozgu se skala zaglavila i uskoro shvatiš da ti ni sat u penziji nije potreban.

podeli odlomak na svom FB profilu

podeli odlomak na Twitter-u