Ništa, dobro
Kada je grupica planinara ušla u Milovanov obor, Milovan je naveliko vaspitavao bika. Vezao ga je za šljivu i čekićem od kila udarao tamo gde bik ima najviše mesa. Čovek starinskog kova u poodmaklim godinama je znao, da bika koji rogom krene na gazdu jedino batinama može da vaspita. Kada ih je video, Milovan je prekinuo posao, a neko od njih mu se obratio:
- Šta to radiš čiča?
- Ništa – Milovan se nasmešio, klimnuo glavom i nastavio svoj posao.
Tek što su planinski vrhovi počeli da krnje sunce, planinari su preskakali prelaz ka Milovanovom oboru. Milovan je prigrabio travu što je bik razbacao oko šljive i uz glasne pogrdne reči počeo bika da udara čekićem. Video je omladinu i na trenutak prekinuo posao. Neko iz grupice mu se obratio:
- Čiča, kako se osećaš kada tako maltretiraš jadnu životinju?
- Dobro - Milovan se nasmešio, klimnuo glavom i nastavio svoj posao.
Seljaci su se oduvak skupljali ispred prodavnice. Svi su u prodavnicu dolazili poslom, s razlikom što je jednima posao bio kupovina namirnica, a drugima sakupljanje abrova. Opušteno ispijanje piva na klupi ispred prodavnice prekinuo je jedan seljak koji je tek pristigao:
- Jel’ ste čuli kako su neki planinari ubili Milovana?
- Kojeg Milovana – uzvrati neko sa klupe.
- Onog gluvog starca što je samo pričao, ništa i dobro.
- Jadan čovek, od kako je načisto ogluveo, ljudi su ga samo pitali, šta radiš i kako si, a on je samo odgovarao, ništa i dobro. ’Ajde ljudi nek je pokoj duši našem večito nasmejanom Milovanu.
Seljaci bez reči prosuše malo piva iz flaše i nakrenuše po jedan dobar gutljaj.