Skromnost
Kada je Cigo čuo zveket kovanice koja je pala na pločnik umesto u kartonsku kutiju, mahinalno je ukrutio i iskrenuo ruku koja je u snu bila poprimila sasvim prirodan i opušten položaj. Našao se oči u oči sa čovekom koji mu je mirno dodao:
- Naš grad je mala zajednica, sve znamo ali te puštamo.
Cigo je oborio pogled, kao da se malo postideo i bez reči nastavio da prosi. Čoveka je viđao svaki dan, jer je prosio ispred prodavnice, a pošto je često dobijao milostinju zaboravio je na njegove reči.
Nekoliko meseci kasnije u naselju gde je živeo Cigo, pojavili su se državni službenici koji su upoznavali stanovnike naselja sa njihovim pravima u društvu. Omogućili su im besplatnu zdravstevnu zaštitu, tako da su se mnogi stanovnici naselja prvi put obreli u Domu zdravlja.
Prilikom pregleda Cigo je sve vreme držao ukočenu ruku, a lekar mu je svesrdno pomogao i da se svuče i obuče. Tek što je lekar krenuo da piše izveštaj Cigo mu se obratio:
- Doktore, vidite li vi da mi je ova ruka bolesna?
- Vidim.
- Kada vidite, da li mogu da dobijem neku socijalnu pomoć?
- Vidim, ali znam ono što i svi znamo.
Nije sačekao da lekar napiše izveštaj, već je ljutito izašao iz ordinacije.
Cigo se vratio svom uobičajenom poslu. Kovanice nisu zvečale kao pre i nakon sedam dana više nije mirno sedeo, već je krenuo ljude da presreće i pruža kutiju u pravcu njihovih glava. Ponovo se našao oči u oči sa čovekom, koji mu je i ovog puta mirno dodao:
- Naš grad je mala zajednica, sve zmo znali, ali smo te puštali dok si bio skroman.