www.ilegalac.com

tenk (priča)

 Dobrivoje Stevanović je pogledao penziji u oči i shvatio da nema nijednog zdanja u Kraljevu, na kome stoji pločica sa njegovim imenom. Za običnog čoveka je dovoljan ispraćaj u penziju i pohvala kolega kako nikada nije zakasnio na posao, ali on je želeo da uđe u istoriju Kraljeva sa pločicom, jer je bronzana pločica za arhitektu, a prazne reči su za običnog čoveka. Svoje poraze na konkursima pravdao je činjenicom da nije partijski čovek, a po gradu se govorilo da obiluje sumanutim idejama, te zato uvek izgubi. On je do penzije ostao van politike, a konačno je dobio šansu da svetu prikaže svoje ideje u poštenoj borbi, jer je raspisan konkurs koji nadgleda nezavisna organizacija iz Evropske Unije.

           Oktobra meseca, daleke četrdeset prve godine, četnici i partizani su se dogovorili da oslobode Kraljevo od okupatora. Slabo organizovani, ali ipak ujedinjeni nekoliko puta su napadali Kraljevo. U tim napadima je korišćen i jedan zarobljeni tenk, koji je često menjao vlasnika. Česta promena vlasništva nad tenkom nikom nije bila čudna, jer su četnici i partizani bili ujedinjeni. Međutim, u jednom napadu posada se razbežala i tenk je ponovo prešao u vlasništvo okupatora. Pošto nijedna okupacija ne traje večno, tenk je nakon završetka rata postao vlasništvo grada Kraljeva i postavljen je na večno postolje, baš negde gde je i zaustavljen u napadu. Tokom vremena postao je simbol grada. Danju bi se deca pentrala po tenku, pred noć bi se sastajali parovi, a u noći bi ponekad i skitnica prespavala u njegovoj unutrašnjosti.

           Nakon mnogo godina četnici i partizani su ponovo izjednačeni, ali samo formalno, jer jedan papir može premostiti fascikle i registre, ali ne i rascepe u ljudskim glavama. Danas se više niko ne obazire na te podele, sem u jednoj kafani blizu kraljevačke Male pijace. Četnik i partizan, godinama, svake letnje večeri, cede čokanj rakije u jedinoj kafani gde se zadržao patos. Uviđaju da im je život na izmaku, a sa životom i istina koja preti da izmakne. Ritualno sede u bašti za susednim stolovima, gledaju osvetljen tenk i prepucavaju se ko je tenk zarobio. Istorija je saglasna da je tenk izgubljen kada su bili ujedinjeni, ali nije saglasna ko je zarobio tenk, jer su bili razjedinjeni. Svima su dodijali sa svojim izlizanim pričama, a posebno gazdi, jer su slabo pili, a vidno smetali mušterijama. Zbog poštovanja prema njihovim godinama nije hteo da ih istera iz kafane, te mu je kao jako pobožnom čoveku, jedino ostalo da se moli Bogu na blage dane.

           Bože, završavam ovu molitvu sa željom da mi nekako skloniš ona dva namćora iz kafane. Kažu ljudi da njihove rasprave samo smrt može prekinuti, a ja nikom ne želim zlo, pa ni njima. Zato tebe neizmerno molim da ih nekom drugom silom razdvojiš. Bezrezervno verujem u tvoju moć. Ponizno, tvoj večni rab.

           Dobrivoje nije bio neki vernik, ali je iskoristio nedelju da se pomoli Bogu za ishod sutrašnjeg konkursa.

           Dobrivoju je želja uslišena, da li uz pomoć Boga ili dobrog projekta, ostalo je da vidi na svečanosti, na kojoj će mu biti uručena nagrada. Sedeo je u prvom redu i čekao da se komisija obrati publici.

           Uvaženi gosti, vi znate ime pobednika, a na nama je da obrazložimo zašto je ovaj projekat od mnoštva pristiglih pobedio. Komisija je imala težak zadatak, jer su svi pristigli radovi veoma kvalitetni. Međutim, ovaj rad koji vidite na platnu jedini predviđa uklanjanje tenka sa trga, što otvara veliku mogućnost u pejzažno arhitektonskom smislu. Napokon, trg će dobiti obličje trga, a predviđene fontane će se videti iz bilo koje tačke na trgu. Hvala na pažnji, a vi Dobrivoje priđite da preuzmete plaketu.

           Srpski konkurs sa krupnim slovima i evropski ugovor sa sitnim, izbacili su Dobrivojevo ime sa pločice, ali ipak on će biti ubeležen u istoriji grada Kraljeva da je pomirio jednog četnika i partizana.


podeli priču na svom FB profilu

podeli priču na Twitter-u   


desna ruka, tri prsta, četiri maha (kratka priča)

Mila sejo, kada svane ja se pridružujem svetu u kojem ćemo biti zauvek, ti i ja, nastali od istog stvaraoca, semena. Osetio sam tvoju smrt. Tog jutra sve se sjurilo niz moje biće, polako, odozgo nadole, kroz svaki snop moga tkiva. Prvi put sam saznao koliko sam visok. Visok sam pet lakata, a star sam samo četiri godine. Bio sam napredno dete, kažem bio, jer već ujutro biću bezosećajan kao klada. Mila sejo, reci mi da smrt nije tako teška. Ulij mi malo nade kao sto je Sunce ulivalo ovom teškom osoju.

Mili bato, smrt je samo rez koji razdvaja dan od noći, a spaja toplinu osoja sa omrazicom prisoja. Ne brini mili, dželat ima laku ruku, četiri maha, jedan zamah, jedan uzdah, smrt. Ali nas čeka smrt posle smrti. Osećam prisoje bez sunca, po meni vise neke  ledene sveće a nema snega, čujem vodu oko sebe a žedna sam. Srećom sušim se, lagano, ali osećam dugo očekivani kraj. Osećam, a čeznem da ne osećam.
Desna ruka, tri prsta, četiri maha.
- Dobro jutro Badnjače – reče rab božji i zamahnu sekirom.

 

podeli priču na svom FB profilu

podeli priču na Twitter-u   


pozorišna predstava (kratka priča)

Gospodin u beloj košulji krenuo je ka izlazu, sasvim zadovoljan pozorišnom predstavom. Malo ga je bolela desna ruka, ali nije pridavao pažnju, jer je smatrao da to ništa nije neobično posle dugog tapšanja. Voleo bih da budem glumac i da umrem na sceni, pomislio je i krenuo ka garderobi. Uzeo je kaput i hteo da se zahvali, ali nije uspeo jer je krljanje preduhitrilo njegove reči. Tresak o pod, vrisak kroz hol, ruke na ustima odaju kolektivni bol.

Maglovito je video ljude oko sebe, ali je još uvek čuo glasove: zovite hitnu, raskopčajte ga, ne tako, dajte mu veštačko disanje, da li ima lekara ovde, sklonite se da može da diše, daj vodu, brže ... pa on se smeje ... ne diše više. Tajac.

           Za pozorišnu predstavu kažu da je onoliko dobra, koliko ćutimo po završetku predstave.

           Gospodin u beloj košulji je ispunio svoj životni san.

podeli priču na svom FB profilu

podeli priču na Twitter-u  

 


uspomene (kratka priča)

Na ovom buvljaku ima svake zgode. Svašta ljudi bacaju, ali ništa što meni treba. Ne znam ni sam šta mi treba, zato i tumaram ovom ulicom i upirem pogled u zemlju.

           Pazi molim te predratni ram, znao sam da ću nešto naći. Ovaj mi je Cigo nešto poznat. Mora da je negde sa Dorćola, čak mi i klima glavom.

-      Zdravo momče, koliko košta ova velika slika?

-      Za tebe gospodine samo jedna cigareta.

-      Ma hajde, uzmi ovo što je ostalo. Ima tu desetak cigareta…

-      Ne, ne mogu da ti uzmem više.

Oduvek su bili skromni. Valjda će se Bog osvrnuti za njihovom skromnošću.

Kako je dobro očuvan ram, jedva izvadih ove ekserčiće. Vidi neki maturanti iz mog doba. Znao sam da će da pasuje za onu moju matursku sliku. Dobro sam zapamtio veličinu. Samo još krpom da prebrišem ram i staklo, i biće kao novo. Ovo više nema da se kupi. Ipak sam imao sreće što sam naišao na onog Cigu. Eh, sad da vidimo gde beše ona slika … tu je bila negde u fioci … Ah, da, možda sam je odneo u podrum sa ostalim stvarima. Nadam se da je nije zahvatila memla.

Dobro je, svetlo još uvek radi … zašto je prazan podrum? Gde su oni sanduci? Gde su moje uspomene? Kao da su metlom počišćene. Mislio sam da kada počnem da zaboravljam, da će mi ostati uspomene, kako bih se podsetio … mislio sam…



podeli priču na svom FB profilu

podeli priču na Twitter-u 


majka (kratka priča)

-      Doktore, daj mi neki prašak … da se otrujem.

-      Šta to pričaš Ljubice? Pij ovaj lek dva puta dnevno i ustaćeš za sedam dana.

-      Doktore, znamo i ti i ja … da će kolko sutra biti crni barjak na ovoj kući … nije meni zbog boli, već da ne prizivam majku … dok sam negovala naše junake u Čačku, naslušala sam se takvih povika … molim te doktore.


Ćuti. Izgleda da mnogo tražim.


-      Hvala ti pope … zamolila bih te još nešto…

-      Reci Ljubice.

-      Ja neizmerno verujem u Gospoda … da li će mi dozvoliti da u samrtnom času spominjem samo njegovo ime?


Ćuti. Izgleda da nije sigurno.


-      Majko…

-      Kaži kćeri…

-      Da odeš u Petnicu … kod Melanije za lek…

-      Otići će Oco, ja ću da te gledam…

-      Moraš ti Majko … ti si me rodila … kažu žene da bolje leči … kada majka zajedno čita sa Melanijom…


Ćuti, ali odlazi. Poslednji put vidim majku na vratima. Znala sam. Šta god da ištem od majke, uvek je sigurno i nikada nije mnogo.

 

 

podeli priču na svom FB profilu

podeli priču na Twitter-u 


metro (kratka priča)

           Kao i svako jutro rasklapam novine u nadi da ću saznati nešto novo.

           Hronika

           Juče je preminuo naš najpoznatiji istraživač rimskih katakombi. Smrt ga zadesila neposredno po prijemu kod gradonačelnika Beograda, gde su mu odobrena sredstva za istraživanje podzemnog Beograda na potezu od Kalemegdana do Slavije. Nikada nećemo saznati šta je toliko uzbudilo našeg najpoznatijeg istraživača, koji će biti upamćen po svom višedecenijskom stručnom i posvećenom radu, na otkrivanju jednog drugog sveta.

           Beograd

           Gradonačelnik Beograda je izjavio da će Beograd uskoro dobiti dugo očekivani krak metroa od Slavije do Kalemegdana. Umesto planiranih standardnih voznih kompozicija saobraćaće manje, poput onih u Budimpešti. Sondiranje je u toku, a za nedelju dana se očekuje početak zemljanih radova. Gradonačelnik je napomenuo, da za ono što njegovim prethodnicima nije bilo dovoljno trideset godina, njemu će biti dovoljno samo šest meseci.

           Sklapam novine. Saznao sam zašto je jadnog čoveka strefila srčka, ali nisam saznao ništa novo.

podeli priču na svom FB profilu
podeli priču na Twitter-u 

 


«Prethodni   1 2